poglavlje prvo
Njezino lice je bilo u glavnom kadru, njegov pogled na njenim blijedocrvenim obrazima i mekim usnicama. Ovako blizu je stvarno mogao vidjeti sitne detalje njezina lica. Njezine lijepo oblikovane obrve koje su se nadvile nad njenim velikim plavo-sivim očima koje su bile ukrašene tankim linijama crne kajal olovke i crnom maskarom koja je produžavala njezine duge crne trepavice.
Taj nejasan, gotovo mističan pogled sivih očiju i lagano nakrivljene usnice kao da su uvijek bile spremne izreći nešto neprimjereno. Iznad njezine gornje usnice je bila mala rupica od meduse koju je skinula prije dvije godine, ali nije uspjela zacijeliti. Nije je posebno zabrinjavala - čak ju je i zavoljela nakon nekoliko dana jer ju je isticala od drugih ljudi. Ta nemogućnost da takva mala rupica zacijeli ju je činila ranjivijom od drugih ljudi ili je ona barem tako tvrdila. Voljela je primjećivati nepravilnosti u svojem postojanju.
Osjećao se kao da je sve u crno-bijelo tehnici, njezino lice je bilo obojano samo dvjema bojama. U crnoj njezina kosa, šminka i oči te u bijeloj, koja je obojala njezinu put. Ako udalji svoj fokus od nje u prizor će ući mekane zelene boje lišća koje je lagano šuštalo na tamnim grana koje su okruživale njezinu glavu poput krune i plava boja neba koja se probijala kroz krošnje.
Njezino lice je okruživala duga, tamna kosa koja je podosta narasla od kada ju je zadnji put vidio. Polagano je prelazio pogledom po njenom licu, lagano oklijevajući na rubovima njezinih mekanih usnica i na obrazima na kojima su i dalje bile malene naznake svijetlih sunčevih pjega.
„Izvini što zurim. Jednostavno si se... promijenila, ali i dalje izgledaš isto. Čudno.“
Mrštila se je, pa su joj usnice bile skupljene, a između obrva se stvorila malena borica. On ju lagano dotakne vrškom svojeg prsta i izdahne. U tom mu se trenutku ona nasmiješi.
„Znam da sam ti nedostajala“, ona reče tiho, gotovo pa plaho.
„Samo malo“, on reče i spusti svoj pogled na njezine ruke koje su bile smještene na njezinom krilu. S unutrašnje strane njezina zapešća su bili neki, njemu nepoznati uzorci kojih se nije sjećao. On ju pogleda. „Kada si otišla bilo mi je teško pomiriti se s time, Amé. Zatrpao sam se obavezama. Izbjegavao sam vrijeme kada sam bio sam. Jedva sam uspijevao zaspati kasno u noć. Povrijedila si me. Ponekad bi mi bilo teško i disati. Ali, preživio sam, zar ne?“ on se blago nasmiješi i otkrije red bijelih zubi. Spusti svoj pogled i zapali cigaretu. „Znam da za svaki postupak postoji obrazloženje i tako dalje, i tako dalje. Ali mene ona ne zanimaju. Iskreno mi je drago što si vratila i što si ovdje. Što si me
pronašla“, reče i protrlja svoje oči rukom koja je držala upaljenu cigaretu poput malog usnulog djeteta.
Ona ga je pažljivo promatrala. Nije se toliko promijenio, osim što je bio viši od nje. Podočnjaci su mu i dalje ukrašavali njegovo vidno umorne oči, a koža njegove brade je bila neobrijana. Odjeća mu je bila stara i iznošena, te je i dalje visjela na njegovom tijelu kao da nije dobio na svojoj težini od kad je otišla. Nokti su mu bili izgriženi, a tanka crna narukvica mu je visjela oko zapešća.
Kratka, tamna kosa mu je bila nepočešljana i nemarno mu je padala preko očiju. Prstima ju pomakne i uhvati njen pogled. Ona se osmjehne.
Sjedili su jedno nasuprot drugoga na maloj drvenoj klupici bez naslona u jednom od mnogih gradskih zelenih pluća. Koljena su im se lagano doticala. Djevojka bi svako malo spuštala svoj pogled ili pomicala dugi pramen svoje kose sa svojeg lica, dok je dječak mirno sjedio i promatrao je. Nakon nekog vremena je nestalo svjetla i sve je bilo obojano tamnim, plavim tonovima. Njihova lica su bila uronjena u isti spektar boja. Nesigurno su se podigli na svoje noge, lagano mahnuli jedno drugom i otišli, svatko svojim putem.